Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
U subotu 10. kolovoza 2019. u 90. godini života u Beču je umro akademik Radoslav Katičić, istaknuti hrvatski jezikoslovac svjetskoga glasa, član više akademija znanosti i dugogodišnji nastavnik Hrvatskih studija, nositelj kolegija Zapadno nasljeđe, sredozemno i srednjoeuropsko, te istočnoeuropsko i orijentalno i hrvatska kultura i Nasljeđa drugih kultura u hrvatskoj kulturi na dodiplomskom studiju hrvatske kulture pa na diplomskom studiju kroatologije, autor doktorskoga studija kroatologije Hrvatskih studija i nositelj njegova kolegija Motivi i poticaji drugih kultura u povijesti hrvatske kulture.
Zemni ostatci profesora Katičića bit će pokopani na Mirogoju u četvrtak 29. kolovoza 2019. u 14 sati.
Rođen je u četvrtak 3. srpnja 1930. u Zagrebu gdje je završio Klasičnu gimnaziju i na Filozofskom fakultetu 1954. diplomirao klasičnu filologiju te 1959. doktorirao tezom Pitanje jedinstva indoevropske glagolske fleksije. Usavršivao se 1956.–1957. u Ateni te kao stipendist Humboldtove zaklade 1960.–1961. u Tübingenu i 1968.–1969. u Bonnu.
Utemeljio je studij opće lingvistike i indologije, a od 1961. do 1977. bio je pročelnik novoosnovanoga Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije. Prije toga je radio kao honorarni knjižničar u fakultetskom seminaru za klasičnu filologiju; godine 1958. postao je asistent na Katedri za poredbenu indoeuropsku gramatiku, te 1961. docent. Izvanredni profesor postao je 1966., a redoviti profesor 1972.
Od 1977. do umirovljenja 1998. djelovao je kao redoviti profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, koje ga je 1998. izabralo za professora emeritusa. Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Razredu za filološke znanosti, bio je od 1986., a od 1973. bio je izvanredni član. Akademik Radoslav Katičić ujedno je od 1989. bio redoviti član Austrijske akademije znanosti, a od 1991. član Europske akademije znanosti. Bio je i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (od 1984.), Norveške akademije znanosti (od 1987.), Accademia Nazionale dei Lincei (Classe di Scienze Morali) u Rimu (od 2011.) i Kosovske akademije znanosti i umjetnosti (od 2012.).
Bio je predsjednikom Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika od osnutka 2005. do njegova raspuštanja 2012.
Kao jezikoslovac, akademik Katičić osobito je zaslužan za rad Zagrebačkoga lingvističkoga kruga i za promicanje strukturalne lingvistike i drugih modernih metoda.
Bio je jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika godine 1967.
Akademik Katičić dva je puta držao uvodno predavanje u novu akademsku godinu na Hrvatskim studijima: 18. listopada 1993. o temi: Pisma pape Ivana X. iz 925. godine i osnovne koordinatre početaka hrvatske kulture i 13. listopada 1997. O kulturnim korijenima hrvatskoga identiteta.
Znanstvenu karijeru Radoslav Katičić započeo je istraživanjem klasične i bizantske grčke filologije, a zatim je područje svojih istraživanja proširio na poredbenu indoeuropeistiku (osobito indijsku i starobalkansku) te na općelingvističku teoriju. Bavio se brojnim temama slavenske i hrvatske filologije, posebno sintaksom i poviješću hrvatskoga književnoga jezika, kao i slavenskom mitologijom, služeći se pritom opsežnom filološkom, arheološkom i povijesnom literaturom. Svojim istraživanjima uspio je rekonstruirati elemente balto-slavenske pretkršćanske religije i mitova, bitne za razumijevanje duhovne baštine koju su Hrvati donijeli svojim doseljenjem, a koja je do danas vidljiva u mnogim toponimima, oronimima i hidronimima. Svojim radovima o povijesti hrvatskoga književnoga jezika dokazao je da je njegova novoštokavska standardizacija započela u XVIII. stoljeću na području od Dalmacije do Slavonije te se nastavila u doba Hrvatskoga narodnoga preporoda i dovršila početkom XX. stoljeća.
Akademik Radoslav Katičić autor je četiristotinjak rasprava, članaka, ogleda, knjižnih ocjena i drugih radova. Najvažnija djela su mu: Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967.), Jezikoslovni ogledi (1971.), Stara indijska književnost (1973.), The Ancient Languages of the Balkans (1976.), A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (1979.), Novi jezikoslovni ogledi (1986. i 1992.), Sintaksa hrvatskoga književnog jezika (1986., 1991. i 2002.), Dva tisućljeća pismene kulture na tlu Hrvatske (s S. P. Novakom 1987., 1988.), Uz početke hrvatskih početaka: filološke studije o našem najranijem srednjovjekovlju (1993.), Na ishodištu: književnost u hrvatskim zemljama od 7. do 12. stoljeća (1994. i 2004.), Illyricum mythologicum (1995.), Ein Ausblick auf die slawischsprachige Völkerwelt im Südosten (1996.), Litterarum studia (1998. i 2007.), Na kroatističkim raskrižjima (u izdanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu: 1999. i 2011.), Literatur- und Geistes-Geschichte des kroatischen Frühmittelalters (1999.), Hrvatski jezični standard (2004.), Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2008.), Boristenu u pohode: helenske i indijske šetnje i teme (2008.), Glavna obilježja hrvatske kulture (2010.), Zeleni lug: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2010.), Gazdarica na vratima: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2011.), Hrvatski jezik (2013.), Vilinska vrata: i dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske (2014.) i Naša stara vjera: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2017.). Objavio je i više priloga u nizovima Hrvatski književni povjesničari i Tihi pregaoci Hrvatskih studija.
Predsjednik Tuđman dodijelio mu je 1998. odličja: Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.
Godine 2007. dobio je Državnu nagradu za znanost za životno djelo za cjelokupni znanstvenoistraživački rad u području humanističkih znanosti čime je dao nemjerljiv prinos razvoju klasične filologije, indoeuropeistike, slavistike i kroatistike.