Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
Tu su temu izabrale jer Krsto Spalatin (1909.-1994.) pripada među nekoliko najuglednijih jezikoslovaca u hrvatskom iseljeništvu koji su promicali hrvatski književni jezik suprotstavljajući ga tadašnjoj tzv. serbokroatistici. Budući da je Spalatin bio cijenjeni profesor na nekoliko sveučilišta u SAD-u, njegovi su se tekstovi na engleskom jeziku čitali u široj akademskoj zajednici, a ne samo među hrvatskim iseljenicima. U tom je kontekstu iznimno važan njegov članak „Do Croats and Serbs speak the same language?“, koji je 1951. objavio u časopisu Osoba i duh, za uredništva Hijacinta Franje Eterovića i Luke Brajnovića. Spalatin je taj tekst napisao s nakanom da stranim slavistima i drugim filolozima olakša razumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa u prošlosti i sadašnjosti, a posebice jezičnih razlika. Govoreći o tom tekstu, prof. Vulić je, među ostalim, istaknula Spalatinova upozoravanja na značajne razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika koje se temelje na pripadnosti dvama različitim kulturno-civilizacijskim krugovima, što se posebice odrazilo u izgradnji tih dvaju književnih jezika, osobito u odnosu prema posuđenicama te sukladno tomu bitno različitom strukovnom nazivlju. Prof. Vulić je navela i analizirala Spalatinove primjere kojima potkrjepljuje svoje teze na različitim jezičnim razinama. Zanimljivo je da su neki leksički primjeri koje je Spalatin u ono doba opisao kao isključivo srpske, u novije vrijeme prodrle u hrvatski razgovorni jezik i veliki dio Hrvata ih sada rabi, npr. rastur – danas u glagolu rasturati, posebice u prezentskom obliku rasturam, on rastura …, što je tipični suvremeni srbizam u hrvatskom jeziku. Upozorila je i na Spalatinov stav o važnosti plebiscita za stjecanje državne samostalnosti te na njegova predviđanja osnivanja buduće zajednice europskih naroda.
Asistentica Bodor osvrnula se na nekoliko Spalatinovih tekstova na engleskom jeziku objavljenih u razdoblju od 1960. do 1967. Posebice je istaknula njegov članak „Serbo-Croatian or Serbian and Croatian? Considerations on the Croatian Declaration and Serbian Proposal og March 1967“. Spalatinove stavove sažima u nekoliko osnovnih postavki: srpskohrvatski jezik je „nametnuti kompromis“; i Hrvati i Srbi uvijek će izabrati ono što pripada njihovu jeziku; u SFRJ ne postoji sloboda javnoga raspravljanja o tim pitanjima, a nedostatak slobode vrlo jasno pokazuju reakcije političkoga vrha na objavu Deklaracije o nazivu i pložaju hrvatskoga jezika.
Spalatinovi tekstovi nisu bitno promijenili mišljenja stranih jezikoslovaca, posebice ne stranih slavista koji su svoje karijere izgradili na tzv. serbokroatistici, ali se, zahvaljujući tim člancima, u stranim jezikoslovnim krugovima jasno čulo i drugo mišljenje.
Izlaganje se moglo pratiti preko društvenih mreža i imalo je vrlo pozitivan odjek. Kroatist Luka Budak sa Sveučilišta Macquarie u Sydneyju čestitao je izlagačicama i zahvalio što su izabrale za svoju temu velikoga promicatelja hrvatskoga jezika u SAD-u, kojega je osobno poznavao. Argentinska Hrvatica akademkinja Carmen Verlichak prenijela je sadržaj izlaganja Hrvatima u Argentini (u radijskoj emisiji njima namijenjenoj).
