Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
U Republici Srbiji u tijeku je proces standardizacije tzv. bunjevačkoga jezika te je objavljen kontroverzni Gramatički i pravopisni priručnik bunjevačkog jezika. Tim je povodom u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu održana videotribina „Bački Hrvati Bunjevci i monopolizacija novoštokavskoga ikavskoga dijalekta – činjenice i posljedice“. Upozoreno je na apsurdnost toga postupka s povijesnoga aspekta (o čem je izlagao dr. sc. Robert Skenderović), također s političko-kulturnoga aspekta (o čem je govorio diplomat i književnik Đuro Vidmarović). Prof. dr. sc. Sanja Vulić održala je opširno izlaganje s dijalekološkoga aspekta i aspekta književnoga jezika. Na primjerima je pokazala kako su pisci bunjevačkoga roda u Bačkoj od 19. stoljeća nastojali slijediti književnojezičnu normu koja se provodila u Zagrebu te pratili njezine promjene. Smatra da bi bunjevačkohrvatski pisci u Bačkoj, kako bi zaštitili svoj hrvatski nacionalni identitet, trebali se ugledati na književnika Milivoja Prćića koji je u svojoj dijalektnoj zbirci Pisme za nus sviću napisao: „Zabranjeno je njeno korištenje u cijelosti ili dijelovima, te pretisak, posebice svima koji protivno znanosti utvrđuju postojanje bunjevačkog jezika i zasebne bunjevačke nacije.“ Prof. Vulić je nabrojila gdje sve Hrvati u Hrvatskoj i izvan Hrvatske govore novoštokavskim ikavskim dijalektom, kojemu pripadaju i bunjevački govori, te pripomenula da danas najveći broj Hrvata govori upravo tim dijalektom. Upozorila je da odvajanje bunjevačkohrvatskih govora od hrvatskoga jezika u idućoj fazi vodi odvajanju svih govornika novoštokavskoga ikavskoga govora od hrvatskoga naroda.
U tom se kontekstu osvrnula na aktualno mrvljenje hrvatskoga jezika ne samo na bunjevački jezik, nego i na tzv. kajkavski jezik, čakavski jezik, dubrovački jezik, šokački jezik itd. Na taj se način, u ime tobožnjega lokalpatriotizma, umjesto jednoga i jedinstvenoga hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda stvaraju mikrojezici, a time i mikronarodi s neznatnim brojem govornika koje će drugi lako asimilirati. Upozorava kako je krajnje vrijeme da se osvijestimo, dok ne bude prekasno.
