Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
Terenska nastava u sklopu kolegija Hrvatska likovna umjetnost održana je u 13. siječnja 2022. posjetom Muzeju grada Zagreba i Hrvatskom institutu za povijest pod stručnim vodstvom dr. sc. Magdalene Getaldić.
Muzej grada Zagreba utemeljila je Družba „Braća Hrvatskoga zmaja“ godine 1907. Posjetili smo ga kako bismo se pobliže upoznali s umjetninama o kojima smo učili kroz kolegij na predavanjima i slušali na seminaru.
Otkrili smo što se krilo pod muzejom gdje su arheološka istraživanja na svjetlo dana iznijela nove podatke o životu na Gradecu od prapovijesti do danas. U postavu je prikazan početak halštatske kulture starijega željeznoga doba, a na mjestu muzeja bilo je sagrađeno naselje čiji tragovi sežu do kraja VI. stoljeću prije Krista. U ulaznom dijelu na samom početku postava muzeja izložen je dio autentičnoga arheološkoga lokaliteta koji je na mjestu nalaza in situ konzerviran. Zanimljivo su rekonstruirani i predočeni ostatci metalurške radionice iz I. st. pr. Kr.
Daljnjim prolaskom kroz stoljetnu prapovijest došli smo do prostora kada se krajem XI. stoljeća pouzdano može pretpostaviti da je Zagreb bio veće naselje u podnožju kaptolskoga brežuljka.
Tada su gospodarski i politički uvjeti pogodovali osnutku Zagrebačke biskupije, a ugarsko-hrvatski kralj Ladislav I. Arpadović godine 1094. utemeljio je Zagrebačku biskupiju.
Posvjedočili smo i kasnijoj ispravi ostrogonskoga nadbiskupa Felicijana iz godine 1134. u kojoj se po prvi puta spominje ime grada Zagreba.
Kroz prikaz povijesti te razne izloške i dokumente prikazano je osnivanje biskupskih i kaptolskih naselja. Izložena je svečana povelja Zlatna bula iz godine 1242. kojom je Bela IV. privilegirao svoje podanike, građane i trgovce došljake i Gradec postaje slobodni kraljevski grad.
Prikazan je i srednjovjekovni utvrđeni grad Medvedgrad podignut polovicom XIII. stoljeća radi obrane od moguće ponovne provale Tatara, čija su arheološka istraživanja započeta godine 1987. dala uvid u bogatu kulturu stanovanja i življenja i koji je in situ tek nedavno dobio novi postav. Razvoj Kaptola prikazan je kroz vjerno napravljenu maketu iz 1864. godine gdje se zorno mogu vidjeti kanoničke kurije te razvoj ovoga dijela grada i građevni zamah kroz XVII. i XVIII. stoljeće.
U sklopu kolegija obrađivali smo katedrale Hrvatske te je ovo bila prilika da se podsjetimo i zorno naučimo sve promjene stilova koji su se u gradnji zagrebačke katedrale tijekom vremena izmijenili te povijesne okolnosti koje su tome pridonijele.
Katedrala je najvažniji spomenik ne samo u povijesti Zagreba nego cijele sjeverne Hrvatske, koju je kao gotičku katedralu dao izgraditi biskup Timotej u XIII. stoljeću. Prvotno je imala samo jedan zvonik koji je naručio biskup Benedikt Vinković godine 1640. Izložen je i stari sačuvan kameni figuralni portal koji je svojom cjelinom iznimno važan spomenik XVII. stoljeća i predstavlja izuzetan primjer baroknoga protohistorizma, spoj neoromanike i zreloga baroka.
Portal je uklonjen i rastavljen tijekom Bolléove obnove katedrale u XIX. stoljeću, odnosno nakon razornoga potresa 1880. godine koji je jako oštetio samu katedralu koja Bolléovom obnovom dobiva novi neogotički izgled s dva visoka tornja podignuta godine 1887.
Daljnjim razgledom postava dobili smo uvid kroz pojedine tematske cjeline gdje je prikazan urbani razvoj i temelji modernoga Donjega grada, njegova arhitektura, građanski život, važnije povijesne osobe i događanja sve do suvremenoga doba.
Terensku nastavu nastavili smo obilaskom Hrvatskoga instituta za povijest, koji je od osnutka smješten u povijesno važnom prostoru, negdašnjoj Palači bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10. Odjel za bogoštovlje i nastavu bio je ustrojbeni dio („ministarstvo“) Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u razdoblju između 1869. i 1918. godine. Zgrada je proglašena zaštićenim nepokretnim kulturnim dobrom profane graditeljske baštine, a u potresu godine 2020. dosta je oštećena. Uskoro započinju radovi na obnovi zbog čega će biti zatvorena neko vrijeme. Stoga je ovo bila prilika vidjeti njezinu bogatu povijest i umjetničku vrijednost koje je krase, posebice Zlatnu dvoranu, Pompejansku dvoranu i Renesansnu sobu.
Upoznali smo se s kulturno umjetničkim programom i vizijom Ise Kršnjavoga koju provodi od 1891. godine kada je imenovan predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade (1891. – 1896.) i kada preuređuje zgradu prema nacrtima Hermanna Bolléa. Misao vodilja Kršnjavoga bila je da se reprezentativnim prostorima palače likovnim sredstvima izraze kultura antike, renesanse, humanizma i kršćanstva kao temelji prosvjetne politike u XIX. stoljeću.
Nakana je bila objediniti misao o hrvatskom historijskom pravu i teritorijalnoj cjelovitosti Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije – u sažetku vrlo kompleksne nacionalne povijesti. Najreprezentativnija prostorija u palači je Zlatna dvorana gdje se mogu vidjeti umjetnička djela ponajboljih hrvatskih slikara epohe historicizma. Na njoj je Kršnjavi angažiro eminentne umjetnike: Vlaha Bukovca, Celestina Medovića, Otona Ivekovića, Belu Čikoša Sesiju, Ferdu Kovačevića i Ivana Tišova. Skulpture i reljefe napravili su Robert Frangeš-Mihanović, Rudolf Valdec i Ivo Kerdić.