Pristupačnost
Studij hrvatske kulture (kroatologije) ustrojen je i izvodi se na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu od 1993. godine. Središnji je interdisciplinarni studij hrvatskoga jezika i kulture oko kojeg se razvija cijela koncepcija Hrvatskih studija. Riječ je o studiju koji je do sada obrazovao velik broj stručnjaka u toj disciplini i u kombinaciji s drugim strukama unutar Hrvatskih studija i Sveučilišta u Zagrebu. Najveći broj diplomiranih studenata našao je posao u različitim djelatnostima – školstvu, kulturnim institucijama, državnim ustanovama, gospodarstvu, medijima, diplomatskim predstavništvima, turističkim uredima i drugdje. Pokazalo se da ima potrebe za tako obrazovanim stručnjacima u društvu. Također, studij kroatologije jedinstveni je studij u okviru Sveučilišta u Zagrebu, koji na sveučilišnoj razini promišlja različite aspekte hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta i u tom pogledu je zanimljiv mnogim studentima drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i mnogim stranim studentima koji su studirali ili će studirati pojedine dijelove toga programa ili cijeli program studija hrvatske kulture. Program slijedi temeljne preporuke Bolonjske deklaracije i zakonske okvire za ustrojavanje studija. U tom smislu program je zadržao sve bitne značajke ranijih četverogodišnjih studija, uz prilagođavanje novomu trogodišnjemu, odnosno petogodišnjemu obrazovnomu ciklusu. Studij kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu središnji je kulturološki studij takve vrste, koji ima namjeru postati nositelj razvoja sličnih studija u svijetu i temeljni visokoškolski ustrojbeni okvir koji ima za cilj skrbiti o ustrojavanju i izvođenju kulturalnih hrvatskih studija u svijetu. Studij kroatologije izvodi se u jednopredmetnoj i dvopredmetnoj kombinaciji na preddiplomskoj i diplomskoj razini. Od 2006. ustrojen je i poslijediplomski doktorski studij kroatologije koji je osmislio akademik Radoslav Katičić.
U četvrtak 31. ožujka 2022. u Slavonskom su Brodu predstavljene su knjige: Jedinstvo različitosti: Radovi iz hrvatske filologije i Blago rasutih: Jezik Hrvata u dijaspori. Obje knjige napisala je prof. Sanja Vulić s Odsjeka za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija, a objavljene su u nakladi Književnoga kruga Splita. Njihovo predstavljene u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu priredili su tamošnje sveučilište i ogranak Matice hrvatske. O knjigama su uz autoricu govorile doc. dr. sc. Irena Krumes i Tena Babić Sesar.
Knjige su plod trodesetljetnoga bavljenja hrvatskim jezikoslovljem i hrvatskom dijasporom. Autoricu je zanimalo u kolikoj je mjeri hrvatski jezik očuvan u iseljeništvu na pojedinim kontinentima, u pojedinim zapadnoeuropskim zemljama te na koji se način u iseljeništvu uopće čuvao hrvatski jezik.
„Želite li u svijetu imati ljude na koje danas-sutra možete računati, naravno da je važno da oni očuvaju svijest o tomu da su Hrvati i da je i Hrvatska njihova domovina. Bez jezika to je teško. Ima takvih slučajeva, ali to onda nikad nije pravi identitet, nego tek svijest o podrijetlu, a ne o pripadnosti. Nema prave pripadnosti bez znanja jezika“, istaknula je profesorica. „U pojedinim glasilima Hrvata u iseljeništvu primijetila sam da je glasilo u trenutku pokretanja bilo isključivo na hrvatskom jeziku, a potom je pomalo počinjalo s objavom tekstova zemlje u kojoj izlazi, da bi na kraju završilo tako da - osim naslova - više nema ništa na hrvatskom ili, tek, tu i tamo koji tekst. Zašto? Zato što novi naraštaji više ne znaju hrvatski. Ako žele da im glasilo bude čitano, moraju se prilagoditi“, rekla je prof. Vulić.
U nekim slučajevima zaključila je da hrvatski u iseljeništvu bolje govore oni koji su rođeni izvan domovine svojih predaka te koji su Hrvatsku posjetili tek u odrasloj dobi, nego oni koji su iz nje iselili kao odrasli ljudi. „Govornici prvoga naraštaja neprestano u svoj hrvatski ubacuju engleski, dok trećega naraštaja pričaju čisto - ili hrvatski ili engleski. Govornici trećega naraštaja od svoga su rođenja dvojezični (bilingvalni). Jasno znaju kad su doma, s obitelji i drugim Hrvatima da se govori hrvatski, dok na ulici, u školi i drugdje u društvu govore isključivo engleski. Naraštaji rođeni od dvadesetih do pedesetih godina XX. stoljeća došli su u Australiju bez znanja engleskoga, ulagali su veliki napor u njegovo učenje i to ih je toliko opterećivalo da su na kraju engleski ubacivali u hrvatski. Nema općega pravila koliko je na kojem kontinentu očuvan hrvatski. Puno toga ovisi o pojedincima, obiteljima, zajednicama koje okupljaju, promiču i potiču. Hrvatski je izvrsno uščuvan samo na razini pojedinih obitelji. Kod australskih Hrvata prilično je dobro očuvan, ali to ne vrijedi za sve obitelji. Bolje se zadržao u istočnoj i južnoj, nego u zapadnoj Australiji. S druge strane, potomci hrvatskih iseljenika u Latinskoj Americi - s iznimkom Argentine (gdje hrvatski govore potomci političkih emigranata nakon Drugoga svjetskoga rata) - jako su slabo očuvali svoj jezik. Ni to, dakako, ne vrijedi za sve obitelji. U Čileu, primjerice, roditelji s djecom nisu govorili hrvatski jer su, između gospodarskoga napretka i etniciteta, odnosno, identiteta, izabrali prvo. Htjeli su da im djeca budu uspješna u čileanskom društvu i smatrali su da će to postići ako se odmah jezično asimiliraju.“
