Sociolog Ivan Perkov s Fakulteta hrvatskih studija bavi se temama održivosti i društveno odgovornog ponašanja. Sudjelovao je u pokretanju prvog hrvatskog studentskog portala studentski.hr. Od 2014. do 2017. bio je zaposlen u Uredu za studije i upravljanje kvalitetom Sveučilišta u Zagrebu, a od 2017. radi na Odsjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija. Područja znanstvenoga i stručnoga interesa su mu urbana sociologija, sociologija rizika i socijalna ekologija. Član je Američkog sociološkog društva i njegove Sekcije za sociologiju okoliša. Ove je godine obranio disertaciju na temu Društveni aspekti sustava zbrinjavanja otpada u Zagrebu. Njegov je doktorat obuhvatio razgovor s 30 stručnjaka, političara, upravljača sustavom zbrinjavanja otpada u Gradu Zagrebu, novinara te predstavnika nevladinih organizacija.

Kako se stanje u društvu ogleda u problemu zbrinjavanja otpada u Gradu Zagrebu i zašto ste naglasili terminološku razliku između zbrinjavanja i gospodarenja otpadom?

Problemi koji su prisutni u svim sferama društva manifestiraju se i u sustavu gospodarenja i zbrinjavanja otpada. Prije svega bih prepoznao nepoštivanje stručnosti i struke u procesu donošenja odluka. Naravno tu imamo i probleme povezane s korupcijom, nepotizmom i slično. Prema tome, mislim da je ovaj sustav samo jedno od ogledala krupnijih društvenih problema. Što se tiče terminologije, ja sam u naslovu svoje disertacije koristio termin zbrinjavanje otpada u Zagrebu upravo zbog toga što mi se činilo da se otpadom u Zagrebu još uvijek ne gospodari. Gospodarenje bi podrazumijevalo promišljeno, sustavno postupanje koje bi bilo održivo, koje bi imalo neku dugoročnu viziju i rješenja. A zbrinjavanje je samo otklanjanje problema iz sadašnjosti uz stvaranje dugoročno većih problema. 

Koliko je struka sama isto kriva što je se ne konzultira kada smo svjedoci da stručnjaci potpisuju svašta što političari naruče?

Tako je. Ja sam kroz istraživanje pokušao konzultirati različite vrste struka i imao sam pet skupina ključnih aktera za koje sam mislio da su važni za ovaj sustav. Točno je da je struka među sobom podijeljena. One koje sam ja kao sociolog prepoznao kao stručnjake, imaju različite vizije kako bi to trebalo izgledati i čak su se dvije grupe stručnjaka iskristalizirale, koje su ključne i do te mjere u konfliktu da jedni druge ne smatraju stručnjacima. Tu je prije svega potreban dijalog i politička vizija da se pokušaju pomiriti i naći one točke oko kojih se ipak slažu, a ima ih. Ključno je da sustav nije na onoj razini na kojoj bi mogao i trebao biti. 

Može li se ugrubo reći da su te dvije grupe zagovornici spaljivanja i zagovornici razdvajanja?

Pa pojednostavljeno bi se moglo tako reći. Dio stručnjaka je vezan za tu temu i smatra da je odvojeno prikupljanje najvažnije, odnosni da je glavna primjena hijerarhije gospodarenja otpadom, koju je donijela Europska unija, i da spaljivanju uopće nema mjesta. Drugi dio struke smatra da je to sve u redu, složili bi se s tim konceptom, ali misle da je za preostali dio otpada nužno spaljivanje. Oni su u konfliktu, ali se meni čini mi da sadržaj nije toliko udaljen koliko se čini. 

Kako su stavovi ostalih skupina, koje ste ispitivali, suprotstavljeni oko teme otpada?

Upravljački akteri su oni koji bi time trebali baviti u gradskim urednima i ministarstvima. Oni bili zaduženi za donošenje normativnih akata i oni smatraju da su ti dokumenti dobri. Ne vide dramatičnu situaciju i smatraju da se stanje popravlja. S druge su strane civilne udruge koje su dosta ili čak izrazito nezadovoljne, misle da živimo u doba kad je odlagalište ekološka bomba. Dakle, vrlo su različite optike prema istom fenomenu. Ono što se prepoznalo je da mediji i civilne udruge imaju neku suradnju dok s druge strane politički i ekonomski faktori imaju svoju vrst suradnje. Tako da suradnja građana i onih koji donose odluke ne funkcionira i to je ono što je problem i što se vidi i u ostalim dijelovima društva, a ne samo u ovome.

Jedno je od proturječja koje otkriva vaše istraživanje jest koncept velikih centara za zbrinjavanje otpada i većeg stupnja odvajanja koje bi financijski ugrozilo skupe projekte tih centara...

Mi imamo dosta normirano područje, a čim vidite da jedno područje ima dosta propisa znate da tu nešto ne štima. S druge strane znate da je važno i da se treba time pozabaviti. Problem nekonzistentnosti tih normi je nastao zbog toga što se svakih 4 godine mijenjao smjer postupanja s otpadom. To nije slučaj samo u sustavu gospodarenja otpadom. Dakle ministar ima neku svoju viziju, nova garnitura u ministarstvu ima neku novu viziju postupanja i poništi trud i aktivnosti koje su se dešavale prije. A ovaj sustav to ne dopušta jer on traži dugoročna rješenja i traži konsenzus na razini države i grada. Konsenzus, koji bi bio i dvotrećinski, tako da se donese plan za narednih 10 ili 20 godina i da se onda dosljedno primjenjuje. Da bi se to desilo morala bi postojati komunikacija među različitim političkim opcijama, a znamo koliko se to teško kod nas dešava. Trenutno imamo dva konceptualno različita rješenja koja su propisana u dokumentima. Tako da se dokumenti ne bi mogli ostvariti simultano pa samim time oni nemaju ni smisla. To je inače problem naših strateških dokumenata - ostaju mrtvo slovo na papiru,  ne realiziraju se u praksi iako su neki njihovi dijelovi jako kvalitetni jer ih ipak rade stručnjaci. 

Što se nazire kao neko održivo rješenje problema otpada u Zagrebu?

Mislim da je za održivo rješenje potreban dijalog o kojem smo pričali. To znači da stručnjaci, koji imaju sukobljene stavove, sjednu za isti stol, ali da ih politički akteri imaju volje saslušati. Druga je važna stvar da se donese sustavno rješenje što znači da se odvojeno skuplja otpad i da imamo gdje sa svim tim dijelovima. U Zagrebu nemamo kompostanu, nemamo lokaciju jer se građani pobune kad god se negdje to predloži. Nemamo sortirnicu, nemamo neke dijelove koji su nužni da bi sustav profunkcionirao. Osim toga, sve do nedavno se o tome jako malo razgovaralo tako da šira javnost nije informirana o nekim suvremenim postupcima ni o važnosti svega toga. Prije svega, otpad je ekološki, ali može biti i javnozdravstveni problem jer ako se neadekvatno s njime postupa može utjecati na zdravlje velikog broja ljudi u Zagrebu. Osim toga, to je i ekonomski problem ako bacamo nešto što bi se moglo iskoristiti. Zato mislim da je edukacija o tom problemu jako bitna i ona bi trebala uključivati sve razine od predškolske dobi, trajati kroz cijeli život kako bi se svi više uključili u tu temu. 

Uključuje li to i poruke glasačima da to sve puno više košta no što sada plaćaju?

To je to. Ne zna se o tome i zapravo jedina reakcija da se nešto ide napraviti je poskupljenje ili smanjenje računa. Treba objasniti onu širu, dugoročniju sliku. Ljudima objasniti da ako će račun biti nešto veći da je to za zdravstvenu, ekološku i ekonomsku dobrobit svih uključenih. U tom smislu nužne su javne tribine, nužno je više emisija poput vaših u kojima se o tome razgovara, više članaka, više istupa u medijima i slušanja. Kad se donosi neki propis da sudjelovanje javnosti nije samo kozmetička stvar, da se provodi javna rasprava tijekom koje se daju neki komentari koji se uglavnom ne usvajaju i ide se dalje ili ako se i usvoje onda se ti dokumenti ne primjenjuju. Za postavljanje sustava potreban je vrlo veliki konsenzus svih društvenih aktera koji su u to uključeni. On zasada nažalost ne postoji. Ja sam tih 30 ljudi uspio okupiti na neki način u mojem istraživanju. Ako mogu ja koji sam u tom smislu beznačajan, onda vjerujem da bi mogli i neki drugi akteri koji upravljaju sustavom.

 

https://magazin.hrt.hr/kolumne/od-zbrinjavanja-prema-gospodarenju-otpadom-1354969