Uoči povijesnoga dana za Hrvatsku 5. kolovoza i ponosnoga prisjećanja na oslobađanje najvećega dijela Hrvatske prije 25 godina, portal Narod.hr objavio je razgovor s doc. dr. sc. Stjepanom Štercom, voditeljem studija demografije i hrvatskoga iseljeništva i predstojnikom istoimenoga odsjeka na Fakultetu hrvatskih studija, haaškim svjedokom u obrani hrvatskih generala i autorom elaborata za potrebe te obrane, pričuvnim časnikom Hrvatske vojske i autorom brojnih analiza vezanih za agresiju na Republiku Hrvatsku, demografsku problematiku, hrvatsko iseljeništvo te hrvatsko društvo i prostor općenito. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Približavanjem Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja iz Srbije i nekih političkih stranaka i udruga koje djeluju u Hrvatskoj učestalo dolaze laži o tome kako su Srbi protjerani iz Hrvatske tijekom i nakon operacije Oluja. Govori se o oko 300.000 Srba koji su u to vrijeme napustili Hrvatsku. Možete li to pobliže pojasniti?

Prije svega treba reći kako je hrvatski prostor bio posebni interes svima u okruženju kroz cijelu povijest i u geopolitičkom se smislu oko toga ništa bitno nije promijenilo. Istočna je jadranska obala najljepša europska obala, izgrađena u vapnencu i dolomitu i sa sredozemnom klimom, a preko nje je i izravan kontakt sa svjetskim morem. Njezina je kontrola bila i glavni pokretač agresije na Hrvatsku početkom devedesetih prošloga stoljeća. Ostala su objašnjenja uglavnom bila u funkciji micanja odgovornosti s druge strane i u funkciji političko-diplomatskih ublažavanja srbijanskoga vojnoga udara.

Također treba po ne znamo koji put podsjetiti kako je sve moglo završiti i prihvaćanjem Plana Z4, po kojem bi se praktički formirala država u državi s poveznicom samo u zajedničkoj vojsci i diplomaciji. Sve bi ostalo bilo razdvojeno: policija, carina, uprava, novac... Odbijanje Plana Z4 sa srbijanske strane imalo je svoj razlog, a on je u gubitku zacrtane linije Virovitica-Karlovac-Karlobag i velikoga dijela istočne jadranske obale koja je i bila osnovni cilj udara na Hrvatsku i koju se mislilo relativno lako i u kratkom vremenu osvojiti. Ponajmanje se mislilo kako će razoružana Hrvatska idealizmom i velikim nacionalnim zanosom ustrojiti vojsku i postati obrambena sila na putu do zamišljena scenarija pokoravanja.

Okupacijom više od četvrtine hrvatskoga teritorija i držanjem u artiljerijskom dometu do trećine teritorija i posebno velikih hrvatskih gradova u trajanju četiri godine s velikim ljudskim i materijalnim stradanjem i svim odbijanjima ponuđenih pomirbenih planova, jasno je bilo kako će Hrvatska morati uzvratiti i sama osloboditi svoj državni prostor. Samo što je u to malo tko povjerovao, osim hrvatskoga puka i hrvatskoga političkoga vrha. Kako stradavanja nisu prestajala Hrvatska je vojska krenula prvo s „Bljeskom", a potom 5. kolovoza 1995. u olujnoj akciji i oslobodila velik dio državnoga teritorija, stvarajući konačno time temelje hrvatske slobode i nove države. Pohvale vojnoj akciji Hrvatske vojske stizale su sa svih strana pa čak i iz pera poznatoga srbijanskoga vojnoga analitičara kroz usporedbu Hrvatske i Izraelske vojske. Napisao je tada, par dana nakon „Oluje": „ono što Izraelska vojska radi u sedam dana Hrvatska vojska provodi za tri".

Međutim, istodobno su krenule sa suprotne strane i optužbe za etničko čišćenje i protjerivanje više od 300.000 Srba iz Hrvatske za vrijeme i nakon vojno-policijske akcije „Oluja" i ubrzo su podignute do haaške razine optuživanja. Pritom je sve prethodno što se događalo u okupiranoj Hrvatskoj zanemareno, a politički je diplomatska snaga Hrvatske bila nespremna za bilo kakav ozbiljniji uzvrat i daleko od snage, organiziranosti, stručnosti i idealizma Hrvatske vojske. Ništa im nisu značile već tada brojne demografske analize i procjene, objavljeni znanstveni radovi i sudjelovanje znanstvenika u tumačenjima događanja. Već je godine 1993. objavljen znanstveni rad pod naslovom Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske (Šterc, S., Pokos, N., Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, god. 2, br. 2-3 (4-5), 1993., str. 305-333), u kojem se razmatraju demografski odnosi i jasno pokazuju okviri zbivanja.

Već je početkom 1992. godine u Hrvatskoj okupiran prostor na kojem je po popisu stanovništva iz 1991. živjelo 549.083 stanovnika ili 11,5 % od ukupnoga, dok je u sastavu stanovništva bilo tek nešto iznad 50 % Srba (točnije 52,4 %). Ostalo su bili Hrvati i ostali. Cijeli je prostor praktički očišćen od nesrpskoga stanovništva i to više od 230.000 Hrvata i ostalih (samo Hrvata oko 200.000), a u kasnijim se zbivanjima ova destrukcija gotovo i ne spominje. Posebno treba istaknuti kako je na bivšem okupiranom području u Republici Hrvatskoj prema istom popisu živjelo tek oko 49,5 % svih Srba u Hrvatskoj, dok ih je više od polovice živjelo u slobodnom dijelu Hrvatske. Važne su ovo spoznaje posebno u tumačenjima kako je Hrvatska napadnuta zbog zaštite srpske manjine u Hrvatskoj. Četvrtina je Hrvatske okupirana s polovičnim odnosom Srba i ostalih i s manje od polovice Srba u ukupnom broju u Hrvatskoj. Iako je riječ o vodećem znanstvenom časopisu iz društvenoga i humanističkoga znanstvenoga područja najveće kategorizacije malo je hrvatska politička diplomacija koristila ovakvu egzaktnost. Toliko o razlozima napada na Hrvatsku i posljedicama agresije prije same „Oluje".

Prije početka suđenja u Haagu i osobnoga svjedočenja vezana uz optuživanje Hrvatske i hrvatskih generala za etničko čišćenje objavljen je i rad o migracijama stanovništva za vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku 1998. godine (Šterc, S., Hrvatska između migracije i emigracije, Globus, 10.4.1998., broj 383, str. 40-45, 11 kartodijagrama i 2 tablice). Rad je objavljen u tjedniku u sklopu „Globusove" analize izvješća EU-a o Hrvatskoj, kako bi sadržaj bio dostupniji javnosti od formalnih znanstvenih objava i postao je službeni dokument Haaškoga suda.

Koristeći samo srpske i srbijanske izvore iz njihovih parcijalnih popisa stanovništva i broja ljudi mobiliziranih i pod oružjem na okupiranim hrvatskim područjima i izvore iz biltena UNHCR-a, UNTAES-a i OESS-a za 1991. i 1992, godinu, moguće je bilo utvrditi strukturu i smjer migracija. Bilteni su UNHCR-a potvrđivali kako je već u prve dvije godine agresije na Hrvatsku okupirano područje napustilo oko 90.000 Srba, a do oslobađanja 1995. godine još oko 50.000 (bilteni 1993.-1995.). Prema tome, prije oslobađajuće operacije „Oluja" na cijelom je okupiranom području bilo oko 140.000 Srba i oko 25.000 nesrpskoga stanovništva. Tijekom vojno-policijske operacije oslobađanja oko 130.000 Srba napušta bivše okupirano područje (bez Hrvatskoga Podunavlja), dok ih je oko 10.000 ostalo, što potvrđuju brojni izvori međunarodnih institucija (čiji se rad bitno intenzivirao) i tzv. Langov popis. Isti izvori potvrđuju kako svih 130.000 osoba nije napustilo Hrvatsku, nego je ih je oko 18.000 zbrinuto u još uvijek okupiranom Hrvatskom Podunavlju iz kojega s vremenom iseljavaju u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i treće zemlje. Procjenjuje se kako je oko 20.000 Srba napustilo Hrvatsko Podunavlje prije dolaska UNTAES-a 15. siječnja 1996. godine, tako da je u tom okupiranom području nakon 1995. živjelo oko 45.000 domicilnih Srba, oko 18.000 doseljenih nakon „Oluje" i oko 12.000 nesrpskoga stanovništva - ukupno oko 75.000 osoba.

Posebno treba istaknuti kako su ovi podatci, temeljeni na međunarodnim izvorima, bili poznati i svim predstavnicima svih međunarodnih institucija koje su djelovale u Hrvatskoj u Radnoj skupini o operativnim postupcima povratka (činili su ju predstavnici Vlade Republike Hrvatske i svih međunarodnih institucija u RH) te sudskomu vijeću, tužiteljstvu i obrani u Haagu, a vjerojatno i hrvatskoj diplomaciji. Usprkos tomu brojka je od više od 300.000 Srba koji su napustili Hrvatsku u političkoj svakodnevnici usmjeravanja krivnje na Hrvatsku konstanta sve do današnjih dana.

Dalje, Radna je skupina utvrdila (ponavljam uz međunarodno sudjelovanje i monitoring) u Programu povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba iz 1998. godine (izvornik na 110 stranica preveden na engleski i raspravljan i prihvaćen na Vijeću sigurnosti UN-a, autor S.Š.) kategorizaciju preseljavanja na prognanike (prisilna migracija stanovništva unutar zemlje, izbjeglice (prisilna migracija iz drugih zemalja) i raseljene osobe (plansko povlačenje stanovništva - primjer Srba iz Hrvatske). Nije se slučajno stoga dogodilo kako su Hrvatska i njezini generali već u prvostupanjskoj presudi od 8 točaka optužnice oslobođeni jedino od odgovornosti za etničko čišćenje tijekom i nakon „Oluje". Spominje li se to igdje ovih dana?

Pored toga opće su poznati bili planovi u koje se to prostore u Srbiji i Hrvatskoj (primjer Hrvatskoga Podunavlja) željelo usmjeriti to stanovništvo i kako je uopće bilo moguće u uvjetima prekida svih komunikacija unutar okupiranoga područja prije kretanja hrvatskih snaga, istodobno kretanje stanovništva iz tako širokoga prostora ako to nije bilo prije dogovoreno. Postoji puno izjava Srba koji su napuštali Hrvatsku za „Oluje" kako su bili primorani na odlazak od strane okupacijskih vlasti. Uostalom, za planove povlačenja i usmjeravanja srpskoga stanovništva znale su i vanjske obavještajne službe, međutim uvijek ostaje pitanje kako to hrvatske vlasti konačno ne postave kao međunarodno potvrđenu istinu.

Svjedočili ste u Haagu i iznijeli pred sudskim vijećem, tužiteljstvom i obranom egzaktne podatke iz raznih izvora, od UNHCR-a i UN-a pa sve do srbijanskih izvora. Potvrđuju li ti podatci opravdanost stalnih pritisaka na Hrvatsku i mogu li konačno utvrđene istine po haaškim presudama biti osnova i za utvrđivanje istine i odgovornosti na drugoj strani?

Odgovor je na prethodno pitanje puno toga razjasnio i nisu ovdje više u pitanju istine, potvrde, egzaktnost podataka, oslobađajuća haaška presuda i slično, nego - kako je moguća suzdržanost hrvatskih vlasti (uglavnom svih dosad) oko stalnoga pritiska. On ne da jenjava, nego se povećava do razine uvjetovanosti s vremenskim odmakom. Plansku, neosnovanu i sudskim putom u Haagu negiranu tvrdnju o „Oluji" kao kriminalnoj akciji zasnovanoj na etničkom čišćenju moguće je konačno postaviti u stvarne okvire samo argumentima u javnom političkom i diplomatskom prostoru, ali to mora jasno i rezolutno doći s vrha hrvatske vlasti. Pretpostavljajući najvažniju i povijesnu akciju oslobađanja Hrvatske od okupacije političkim trgovinskim važnostima i kriminalnim postupcima bez opravdanja apsolutno se može podvesti pod antihrvatsko djelovanje.

Osim toga, negacija svega što se prije toga događalo i sve postupke od pokušaja s Planom Z4 pa do abolicije nije moguće ne postaviti kao doprinos Hrvatske smirivanju svega što se događalo za četverogodišnje okupacije hrvatskoga državnoga prostora i ublažavanja svih stradanja. Pri tom se nema namjera aboliranja svih postupaka pri oslobađanju Hrvatske, ali se ne može prebrisati napad na Hrvatsku i četverogodišnju okupaciju ni prihvatiti stalne pokušaje izjednačavanja krivnje.

Kako protumačiti stalnu i neprekinutu propagandu protiv Hrvatske koja ide do razine negacije srbijanske agresije na Hrvatsku i provođenja osvajačkoga vojnoga udara s četverogodišnjom okupacijom velikoga dijela hrvatskoga teritorija?

Zapravo je tumačenje jednostavno, pogled se prema zapadu i hrvatskoj jadranskoj obali nije bitno promijenio; nije dohvaćena ratom niti je Hrvatska slomljena agresijom, ali se nastoji primiriti suptilnijim načinima u novim okolnostima. Hrvatskoj se povijesna i vječna krivnja stalno mora pripisivati, mora ju se naslanjati na prethodno ratno razdoblje i uvijek s istim osloncem na ugroženost isključivo jedne manjine. Rezultat je takva djelovanja neuređenost hrvatskoga društva i prostora, usporenost gospodarskoga i inoga razvoja i povijesni hrvatski usud - iseljavanje.

Neumorno ponavljate kako je demografska problematika ključ hrvatske budućnosti. Možete li pojasniti pozitivan i negativan scenarij te budućnosti?

Demografska je problematika najvažnije pitanje hrvatskoga razvoja, budućnosti i opstanka, a hrvatsko je iseljeništvo posebno bogatstvo na koje bi se svaka razumna hrvatska vlast trebala osloniti. Komu to može biti sporno? Pozitivnim bi scenarijem mogli nazvati prihvaćanje irskoga modela demografske revitalizacije i povezivanja sa svojim iseljeništvom i usmjeravanja prema toj problematici ključnih sustava poticajnoga razvoja. Prije svega tu mislimo na porezni sustav, novu organizaciju prostora, decentralizaciju državne uprave, razlikovanje značenja pojedinih hrvatskih prostora, razlikovanje značenja djelatnosti temeljenih na hrvatskom prostornom potencijalu, razlikovanje značenja obitelji prema brojnosti i slično. Uostalom, to je primjereno zemlji s više stanovnika u iseljeništvu, nego u domicilnom prostoru i zemlji u kojoj se odluke donose primarno u interesu vlastite populacije.

Negativan su scenarij nedavno objavili UN-ovi i Lancetovi stručnjaci.

The Lancet - Hrvatska 2100. godine 1,62 milijuna stanovnika

Lancet je vodeći neovisni svjetski opći medicinski časopis međunarodne pokrivenosti u kojem se razmatraju svi aspekti ljudskoga zdravlja s izvornim istraživanjima visokoga standarda i strogim recenzijama. Objavom u radu Fertility, mortality, migration, and population scenarios for 195 countries and territories from 2017 to 2100: a forecasting analysis for the Global Burden of Disease Study, 14.7.2020. godine procijenjeno je svjetsko i hrvatsko stanovništvo 2100. godine.

Ujedinjene nacije - Hrvatska 2100. godine 2,60 milijuna stanovnika (Stjepan Šterc, 7dnevno, 31.7.2020.).

Svi smo se zapitali je li to uopće moguće? Moguće je uz ovakve trendove i pokazatelje izumiranja i demografskoga nestanka i nevjerojatnu indolentnost izvršne vlasti prema budućnosti vlastitoga naroda. Razina ovakva demografskoga sloma otvara supstituciju prostora i limitira svaki smisleni razvoj. Svatko onaj koji ne sagledava kauzalnost i projekcijski nastavak ne može razumjeti predviđanja stranih stručnjaka, ali zato postoji znanost. Koja ipak ne može objasniti političku indolentnost. Osim ako nije slučajna.

Zašto se Hrvatskoj sve to događa i postoji li način zadržavanja dostojanstva ratnoga pobjednika prema svima?

Hrvatskoj se ovo događa zato što nema nacionalnu razvojnu strategiju podignutu na razinu ustavnih obaveza, zato što izvršnu vlast formira isključivo iz stranačkih redova, zato što ne uvažava svoj prostorni i ljudski potencijal, zato što drži razmak prema svom iseljeništvu, zato što se ključne odluke ne donose u interesu hrvatske populacije, zato što ne shvaća kako budućnost donose djeca i mladi, zato što podliježe interesima okruženja, zato što ne slijedi idealizam postavljen pri oslobađanju zemlje i dohvatu nogometnoga Olimpa... zato što se ne postavlja dostojanstveno kao pobjednik prema sebi i drugima. I puno još toga zato u vremenima koje se ipak mijenjaju. Kao i uvijek.