Pristupačnost
Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva znanstvena je i visokoobrazovna novina na hrvatskim sveučilištima po predmetu interesa, teorijskom pristupu, metodološkoj razradi, multidisciplinarnoj zamisli, po važnosti i općem interesu za demografsku i iseljeničku problematiku. Polazeći od spoznaje kako je ljudska populacija najvažniji čimbenik svih djelatnosti u prostoru i društvu, kako su djeca i mladi nositelji hrvatske razvojne budućnosti, kako je hrvatsko iseljeništvo veliko hrvatsko bogatstvo i kako prihvaćanje dekadencije nije povijesna civilizacijska stečevina, ustrojavanje ovakvoga studija u Hrvatskoj velika je akademska, društvena, gospodarska, narodna i nacionalna potreba, osobito nakon što su svi demografski pokazatelji i trendovi u Hrvatskoj postali negativni, a silina recentnoga iseljavanja počela ugrožavati temeljne sustave na kojima počiva svaka, pa i hrvatska država. Iseljenički valovi u cijelom XX. stoljeću i početkom XXI. stoljeća rezultirali su većim brojem hrvatske populacije u iseljeništvu, nego u matičnoj zemlji, pa je razmatranje iseljeničke i migracijske problematike i njezino znanstveno istraživanje i nastavno poučavanje postalo ključno strateško nacionalno pitanje ne samo razvoja, nego i demografskoga opstanka. Shvativši konačno svu složenost demografske, iseljeničke i uopće migracijske problematike, svu uvjetovanost u društvu i prostoru, koju stanovništvo uspostavlja, i objektivnu potrebu za novim razvojnim konceptom temeljenim i na hrvatskom iseljeništvu, ustrojen je potpuno novi studij na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu s izvoditeljima, koji dolaze iz samoga vrha hrvatskih znanstvenih institucija.
Dana 8. prosinca 2022. godine studenti četvrte godine Demografije i hrvatskog iseljeništva imali su gostujuće predavanje u sklopu kolegija Hrvatska žena u iseljeništvu. Dubravka Podhraški Čolak i Zrinka Podhraški Čizmek, kći i unuka istaknutog hrvatskog emigranta Nikole Čolaka, upoznale su studente s problematikom tadašnjeg hrvatskog društva te izazovima života u iseljeništvu.
Dubravka Čolak Podhraški govorila je o svojem djetinjstvu, odrastanju bez oca, školovanju te životu u Italiji i Jugoslaviji. Rano djetinjstvo provela je u Zagrebu, a s devet godina cijela obitelj preselila je u Zadar. Godine 1965. njezin otac, Nikola Čolak prisiljen je na odlazak u emigraciju. Zbog školovanja, u Jugoslaviji su ostale Dubravka te mlađa sestra Jadranka. Poseban problem predstavljalo je konstantno promatranje cijele obitelji od strane UDB-e. Gospođu Dubravku su kao šesnaestogodišnjakinju priveli na ispitivanje samo zato što je pohađala vjeronauk kod franjevaca, dok su od njezine sestre tražili da špijunira oca. Istaknula je kako je u hrvatskom društvu najveći problem bilo ubacivanje tzv. „anđela čuvara“ koji su pratili i zapisivali sve što se događalo u školskim, obiteljskim, prijateljskim i rodbinskim krugovima. To je u hrvatskom društvu stvaralo osjećaj nesigurnosti, neslobode i nepovjerenja među ljudima pa i prema najbližima. Svaki prelazak granice stvarao je veliku tjeskobu, a kasnije je taj osjećaj izazivalo svako produljenje putovnice. Godine 1971. zbog osjećaja nesigurnosti u tadašnjoj državi emigrirala je kod roditelja u Padovu. Istaknula se u djelovanju hrvatske iseljeničke zajednice u tom gradu, a tijekom Domovinskog rata nastojala je pružiti što više pomoći hrvatskim braniteljima. Oduvijek je težila povratku u domovinu, što je djelomično i ostvarila završetkom rata u Hrvatskoj.
Zrinka Podhraški Čizmek svoje djetinjstvo provela je u Italiji. Sa svojom sestrom Vlatkom aktivno je sudjelovala u župnim aktivnostima te je na taj način cijela obitelj ulazila u talijansko društvo. Unatoč tomu, oduvijek je osjećala da je drugačija i da ne pripada tom društvu. Godine 1989. pokušala se upisati na Filozofski fakultet u Zagrebu, no zbog njezina podrijetla to joj je onemogućeno. Nije odustala i dvije godine kasnije ipak se uspjela upisati na taj fakultet. Ona je došla u Hrvatsku jer je duboko u sebi osjećala kako može dati svoj doprinos zemlji u teškom razdoblju Domovinskog rata. Citirala je Majku Terezu iz Kalkute: „Moju kap ću dati moru. Moja kap je moja kap, ali to more bez te kapi bi bilo bez te kapi. Koliko god mal i nevidljiv moj doprinos bio, ipak je moj.“
Korisno je čuti iz prve ruke, a posebice iz ženske perspektive kako su živjeli hrvatski emigranti. Stoga su studenti zahvalni gošćama na izdvojenom vremenu te na kvalitetnom i poučnom predavanju.
Sara Kelenić